Proteklih tjedana imali smo priliku vidjeti i slušati svu čar i „umijeće“ pregovaranja od strane Vlade RH, a napose od reprezentativnih sindikata javnih službi. Redali su se vodeći sindikalisti ispred malih ekrana pokušavajući nadmašiti jedno drugo, a suština je u kukanju o tome kako su „preveslani“, kako je Vlada u petak ponudila i dogovorila jedno, a preko vikenda te u ponedjeljak (12.12) nudila i tražila nešto sasvim drugo.
Pojedini predstavnici reprezentativnih sindikata već mjesecima, a neki i duže, mašu sporazumima, dodatcima sporazuma, izmjenama i dopunama, arbitražnim sporazumima i sl. te prijete tužbama oko rasta osnovice za obračun plaće u javnim službama za 6%, paritetima, konvergencijom… a postavlja se pitanje što to realno imamo i s kakvim kartama u cijeloj priči raspolažu sindikati.
Vlada RH je prvi puta dotaknula pitanje pravne valjanosti sporazuma i njegovu naplativosti putem sudova. Izjave iz Vlade treba uzimati s rezervom, ali ne treba smetnuti s uma činjenicu da je sadašnji Vladin pregovarač i trenutni ministra financija bio član arbitražnog vijeća i predstavnik Vlade RH koja je donijela arbitražnu odluku od 07. prosinca 2011., a koja je osnova kasnijih spornih Izmjena i dopuna sporazuma te je vrlo dobro upućen u tekst Izmjena i dopuna i jedan je od tvoraca istih.
Nakon brojnih analiza Sporazuma (2006. godina), Dodatka Sporazuma (2009. godina) i Izmjena i dopuna (2011. godina), a posebno nakon nekoliko razgovora sa pravnim stručnjacima koji su sudjelovala u izradi navedenih pravnih dokumenata postavlja se pitanje jesu li sporazumi doista utuživi i naplativi putem sudova ili se radi o očajnim potezima sindikalist koji uopće ne ulijevaju nadu članovima i zaposlenicima izjavama „kada bi stvarno Vlada vjerovala da ugovor nije pravno valjan, zar bi sjedili s nama danas 8 sati“, jer ako nam je to glavni argument onda smo doista u lošoj situaciji.
Najveća opasnost po naplatu, konkretno, rasta osnovice od 6% je u odredbi članaka 7. točke 1. Izmjena i dopuna dodatka sporazuma o osnovici plaće u javnim službama, koji je sklopljen 26. listopada 2011. Navedenom odredbom određeno je: „Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III do V ovih Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna.“ Odredba članka III. govori o povratu osnovice za 6%, IV. o usklađivanju pariteta, a V. o dostizanju ciljane cijene rada. Prema službenim pokazateljima Državnog zavoda za statistiku ( www.dzs.hr ) pad BDP-a trajao je 12 uzastopnih kvartalan (od IV. kvartala 2011. do IV. kvartala 2014.) te bi od IV. kvartala trebali brojati 12 uzastopnih kvartala rasta BDP-a (ako BDP ostane na pozitivnoj vrijednosti to će se dogoditi nakon III. kvartala 2017.). Uz sve navedeno, treba reći da su Izmjene i dopune sporazuma istekle, sukladno odredbi članka XI. stavka 4., 26. listopada 2016.
Raniji Dodatak sporazuma iz 2009. godine pravno bolje regulira navedenu problematiku jer je njegovim člankom VII. točkom 2. bilo određeno: „Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u točkama III do V ovog Sporazuma uskladba se odgađa za 3 mjeseca.“ Dodatak Sporazuma o osnovici iz 2009. trebao je vrijediti na neodređeno vrijeme.
Nakon ovakvih argumentacija zaposlenici javnih službi s razlogom postavljaju pitanje u čijem su interesu Vlada RH i reprezentativni sindikati promijenili Dodatak Sporazuma kasnijim Izmjenama i dopunama iz 2011. godine? Tko i kada će nam objelodaniti da su Izmjene i dopune promašaj?
Reprezentativni sindikati prije ili kasnije prihvatiti će ponudu Vlade oko povećanja osnovice ma kakva god ona bila, jer drugog izlaza nemaju, što će vrlo brzo pokazati i sami sudski postupci. Hoće li netko tada snositi konzekvence što smo u ovakvoj situaciji, a mogli smo (i to nečinjenjem!) biti u puno boljoj pravno – pregovaračkoj poziciji?
Sva ova natezanja i pregovori oko sporazuma podsjećaju na jednu lošu poker partiju u kojoj, na jednoj strani, imamo poker igrača koji je otvaranjem posljednje karte na stolu (river) dobio asa, a već jednog (ili dva) asa ima te s druge strane drugog igrača koji nema nikakve karte, već cijelo vrijeme prijeti i blefira, misleći da će prvi nasjesti na blef i platiti igru.